Odvalimo se poezijom u Pločniku 4. ožujka posvetit ćemo predstavljanju knjige pjesama “Tijelu: Ode i legende” hvaljenoga mađarskog pjesnika Szilárda Borbélya. Knjigu je koncem prošle godine objavila Naklada OceanMore, u prijevodu cijenjene prevoditeljice Lee Kovács i s uredničkim potpisom Nevena Vulića.
Uz urednika i prevoditeljicu, gošća će biti i glumica Jadranka Đokić koja će govoriti pjesme Szilárda Borbélya. Riječ je o kompleksnoj poetskoj kompoziciji koja
preispituje osobni i društveni odnos prema ljudskom tijelu. Autor u 59 poglavlja nadahnuto pripovijeda o vlastitome metafizičkom poimanju tijela i jezika, ali i o misteriju samoga postojanja.
Gosti: prevoditeljica Lea Kovács i urednik Neven Vulić
Pjesme izvodi: Jadranka Đokić
Voditeljica tribine: Sanja Baković
*Szilárd Borbély uvriježeno se smatra jednim od vodećih europskih pjesničkih glasova 21. stoljeća:
nagrađen je nizom priznanja poput Nagrade Attila József, Nagrade Tibor Déry i Nagrade Milán Füst.
Za pjesnički rad ukupno mu je dodijeljeno dvadesetak književnih nagrada i niz prestižnih stipendija
za umjetnike.
*16. AUTOMOBILSKO SVJETLO
Trideset godina živim u braku i isto toliko
vremena u jadu. Jani je bio prvi muškarac
u mom životu. Išla sam u četvrti gimnazije kad
smo počeli hodati. Oklijevala sam jer sam se htjela
na prijamni koncentrirati, ali osjećaje se nije moglo
odagnati. A Jani je bio lud za mnom. Od samog
početka bilo je svađa, ali uvijek bismo se pomirili.
Činilo se da moramo ostati zajedno. Ubrzo smo se
i vjenčali. Ali uvečer bih brzo primijetila
da sam sama. Izgovarao se na posao, prijatelje,
uvijek je imao na što. Išla sam na višu školu,
noću bih učila strašno puno. Jako me pogodilo
kad se ispostavilo da odlazi k nekoj djevojci koja je
odavno bila s njim, a i nije bio siguran koju bi od nas
oženio. Nisam spavala četiri dana. Liječnik mi je prepisao
sredstva za smirenje i spavanje. Skoro su me bacili u komu.
Od njih bi se upiškila noću. O tome nisam govorila
nikomu. Prionula sam učenju. Svađe su bile na
dnevnom redu. Bila sam ogorčena, iselila sam se u auto.
U njemu sam živjela tjedan dana. Tu sam se
pripremala za ispit, išla na posao. Zatim sam pribrala se.
Položila sam državni ispit. Naš sinčić nije došao kao
planiran, ali jako sam se veselila. Nadala sam se da će
nam se odnos poboljšati. Beba je i Janija razdragala. Ali
nije pomoglo ni to što smo se preselili u novu kuću. Noću sam
ga samo čekala. Noćima kraj prozora vrebala. U svakom
automobilskom svjetlu nada se probudi da će možda sada
pred kuću skrenuti. Kad bi nam sin bio kod bake, tada bih
sjela na tramvaj broj šest, putovala od okretišta
do okretišta. Strepila sam od povratka u tu kuću, u ništa.
Tad mi se prvi abortus nametnuo. od tableta bih dobila
trombozu, od spirale sam krvarila, pesar bi iskliznuo.
Ali Jani za kondome nije htio ni čuti. Četiri puta išla sam
pred komisiju za abortus. Prvi i posljednji bili su
užasni. Razmišljaš, mučiš se, hvataš se za glavu
između razuma i zvukova srca. uvijek si sama. Sama
u preznojavanjima. U nijemoj noći pod stablima. Pa
nakon ente neprospavane noći rodi se odluka.
I onda ujutro krećeš nijema, spakiravši svoj mali
zavežljaj, kao da ideš na stratište. Opet si sama
s težinom pune odgovornosti. Uđeš u operacijsku
dvoranu. Očajno čekaš da te napokon uspavaju. I da se
mokra probudiš u stvarnosti. Gotovo je, lakne ti.
Ali kad se probudiš, pokraj tebe nema koga da ti uhvati
ruku. Nikada nije pokraj tebe kada ti je potreban.
Tako su prolazile godine. Jani je dolazio noću. Na posao
nikad me nije vodio. A bio je zamjenik šefa. Katkad koji
vikend. Ljeti pecanje u vikendici. A studena bi zima protekla
turobno nijema. Za seks je uvijek bio spreman. Volio je sve
na meni, znao je biti i nježan. Kad bih pitala kamo navečer
smjera, ušutkao bi me. S njim baš nikad odgovora nema.
“Bolesno si ljubomorna!” rekao bi dok me u oči gleda. A
uvijek smo lijepo se slagali kod plesa. Poslije, kad bi me u
dubini duše strašna bol prožela, suza bi mi potekla već dok
bismo vodili ljubav. Prošla sam četrdesetu kad sam zadnji
put zatrudnjela. Možda sada posljednji put, pomislila sam.
Jer sam silno priželjkivala kćer, ali ni to mi nije budilo nadu.
A sama nisam se usuđivala misliti na bebu. Odgovornost te
odluke stavila me na muke. Drhtala sam, strepila, plakala.
U kutu sobe ridala sam u položaju fetusa. Jani me ujutro
odveo u bolnicu, dano mi je sredstvo za umirenje, velika
doza. Poslije svega krenula sam izjutra, mračio se oblak s
neba. Jani je govorio da ga po njemu trebam zadržati, ali je
inače svejedno za njega. Onda je došlo neko pismo tamo gdje
sam zaposlena. Nije bilo imena, otvorim ga, moje oči počnu
čitati ga smjesta. Obuzeo me plač, srce mi se raspuklo, nagon
me povraćati tjera. “Sad biste već mogli pustiti Janija,
sad kad vam je sin napunio osamnaest. Razvrgnite vaš
formalni brak, koji postoji samo radi djeteta”, stajalo je u
pismu. Tada sam se raspitala. ispitala sam mišljenje Janijeva
radnog mjesta. Saznala sam u koliko je veza živio, kada mu
je tko bila ljubavnica. Popis je dug. I to ima li djece i s koliko
žena. Ali opet me ismijao. Naš razvod nije mu želja. Prodati
kuću njemu se ne da. Sve neka ostane onako kako je bilo.
Prošla sam pedesetu. S boli se prisjećam četiri izgubljena
djeteta. Ali što sam sagledala svoj život novu mi
snagu ulijeva. I sad znam, i bez njega ću biti voljena.